Pojašnjenje kraja filma Shutter Island
SPOILERS
Pretpostavljam da ste pogledali film. Dakle, sve je točno onako kako se prikazuje u filmu po redu. Zapravo je sve jasno čak i u onom tornju kada mu kažu da je poludio i da je tamo već dvije godine. To je živa istina, dakle točna je priča ona kada se on vrati u prošlost i prisjeća kako mu je žena utopila djecu i kako ju on ubija. E sad, postavlja se par pitanja od tog trenutka u filmu. Meni je prvo pitanje bilo ovo:
1. On je ubio svoju ženu nakon što je ona utopila njihovo troje djece. Pa naravno da će ju ubiti, koji normalan čovjek to ne bi napravio? Poguran je u najstrože čuvani zatvor/umobolnicu. Zašto ako zapravo uopće nije nešto posebo skandalozno napravio, tek obično ubojstvo?
Odgovor je sljedeći: on je prvo bio u onom nekom zatvoru na D. gdje je upoznao Georgea koji je ponovno preseljen u umobolnicu (to je zatvorenik koji se bojao lobotomije i tobožnjih pokusa, zapravo je i on igrao ulogu po nalogu glavnih liječnika). Teddy je postao užasno nasilan zbog halucinacija/priče koju si je umislio. U onom tornju čak pokuša ubiti dva liječnika, svojeg psihića (tobože Chucka) i onog glavnog doktora. Dakle, zbog takvih je stvari on preseljen u tu umobolnicu jer je bio nasilan ne kad je počinio svoj glavni zločin, nego nakon što je poludio zbog krivice (jer je smatrao da je kriv što nije spriječio svoju ženu u ubojstvu).
2. Da li on na kraju filma na stepenicama zaista poludi ponovno ili...? Sve ono što su mu psihići rekli u tornju je istina. Nema nikakvih pokusa, oni zaista jesu the good guys i pokušavaju pomoći ljudima (bolesnima) da im se stanje uma poboljša i da ne moraju na lobotomiju. Zato on nije mogao u tornju pronaći nikakve fizičke dokaze o lobotomiji niti kakve laboratorije, ništa. Njima je tamo bilo svima dobro - lijepo situirani i u miru se liječe. Njemu su omogućili da igra tu ulogu i da dodijeli svima njihove uloge. Zapravo mu kroz cijeli film pokušavaju znakovima ukazati na to da se zapravo radi o njegovom životu, a ne o Rachel (primjerice odglumljen lik Rachel u sobi koja ga zagrli i pita "Tko si ti, jeb***?", onda tobože stvarna Rachel u spilji, njegov psihić kao Chuck u paviljonu (ili štogod) u šumi, zatim George u zatvoru koji ga pita za Chucka da li ga uopće poznaje, Chuck koji u odjelu C spašava pacijenta kojega Teddy tuče i baš ga Chuck odvlači u sigurnije prostore, o čemu ga Teddy na kraju i ispituje, itd.) On napokon kroz tu njihovu role-play terapiju uspije shvatiti, pojmiti i možda prihvatiti što je učinio, odnosno što je učinjeno - istina.
Međutim, pravi problem koji njega muči nije ubojstvo njegove žene, niti ono što je ona počinila, već to što se nije mogao riješiti krivice koja ga je proganjala jer nije, kako i sam kaže, ženu odveo na liječenje. Na stepenicama on svog psihijatra ponovno oslovi sa "Chuck". Međutim, mislim da on nije ponovno zaboravio istinu (to jest potisnuo je), već se hinio ponovno bolestan. A zašto? Na to ti odgovara ona njegova izjava, je li bolje umrijeti kao čovjek ili živjeti kao monstrum. Ako on prihavti istinu, prihvaća i svoju krivicu. On će živjeti kao čovjek odgovoran za ukupno četiri smrti. Zato Chucku govori o tome. I oslovljava ga sa Chuck. Jer lakše mu je da ga lobotomiziraju i da mu odstrane taj nagon/osjećaje/razum fizički i da umre/pretvori se u biljku u miru. On je vrlo priseban, međutim bira liniju manjeg otpora. To kazuje Chucku, ustaje se sam (dakle, svjestan je!) i odlazi prema liječnicima.
3. Nije mi baš bio jasan dio kada na stepenicama "Chucku" ponovno spomene Portland i Seattle. To zapravo služi isključivo kako bi gledatelji shvatili da Chuck doiusta nije stvaran i da liječnik nije prevarant (on odgovara isto, da nije iz Portlanda, već iz Seattlea, dakle ne zbunjuje se. On je doista samo igrao naučenu ulogu).
4. Svjetionik na kraju filma kao zadnji kadar. Perche? On je zapravo samo simbol te lobotomije. On potvrđuje da je Teddy ili Andrew na kraju doista podvrgnut lobotomiji i eksperimentima, međutim kako nam je nešto prije najavljeno, ne od strane liječnika sa Shuttera, već od vladinih ili kojih god liječnika. Svjetionik nije bio actual mjesto vršenja lobotomije i ostalih pokusa. On je samo na kraju stajao kao simbol Teddyjeve odluke, a to je, you are guessing, lobotomija.
Pretpostavljam da ste pogledali film. Dakle, sve je točno onako kako se prikazuje u filmu po redu. Zapravo je sve jasno čak i u onom tornju kada mu kažu da je poludio i da je tamo već dvije godine. To je živa istina, dakle točna je priča ona kada se on vrati u prošlost i prisjeća kako mu je žena utopila djecu i kako ju on ubija. E sad, postavlja se par pitanja od tog trenutka u filmu. Meni je prvo pitanje bilo ovo:
1. On je ubio svoju ženu nakon što je ona utopila njihovo troje djece. Pa naravno da će ju ubiti, koji normalan čovjek to ne bi napravio? Poguran je u najstrože čuvani zatvor/umobolnicu. Zašto ako zapravo uopće nije nešto posebo skandalozno napravio, tek obično ubojstvo?
Odgovor je sljedeći: on je prvo bio u onom nekom zatvoru na D. gdje je upoznao Georgea koji je ponovno preseljen u umobolnicu (to je zatvorenik koji se bojao lobotomije i tobožnjih pokusa, zapravo je i on igrao ulogu po nalogu glavnih liječnika). Teddy je postao užasno nasilan zbog halucinacija/priče koju si je umislio. U onom tornju čak pokuša ubiti dva liječnika, svojeg psihića (tobože Chucka) i onog glavnog doktora. Dakle, zbog takvih je stvari on preseljen u tu umobolnicu jer je bio nasilan ne kad je počinio svoj glavni zločin, nego nakon što je poludio zbog krivice (jer je smatrao da je kriv što nije spriječio svoju ženu u ubojstvu).
2. Da li on na kraju filma na stepenicama zaista poludi ponovno ili...? Sve ono što su mu psihići rekli u tornju je istina. Nema nikakvih pokusa, oni zaista jesu the good guys i pokušavaju pomoći ljudima (bolesnima) da im se stanje uma poboljša i da ne moraju na lobotomiju. Zato on nije mogao u tornju pronaći nikakve fizičke dokaze o lobotomiji niti kakve laboratorije, ništa. Njima je tamo bilo svima dobro - lijepo situirani i u miru se liječe. Njemu su omogućili da igra tu ulogu i da dodijeli svima njihove uloge. Zapravo mu kroz cijeli film pokušavaju znakovima ukazati na to da se zapravo radi o njegovom životu, a ne o Rachel (primjerice odglumljen lik Rachel u sobi koja ga zagrli i pita "Tko si ti, jeb***?", onda tobože stvarna Rachel u spilji, njegov psihić kao Chuck u paviljonu (ili štogod) u šumi, zatim George u zatvoru koji ga pita za Chucka da li ga uopće poznaje, Chuck koji u odjelu C spašava pacijenta kojega Teddy tuče i baš ga Chuck odvlači u sigurnije prostore, o čemu ga Teddy na kraju i ispituje, itd.) On napokon kroz tu njihovu role-play terapiju uspije shvatiti, pojmiti i možda prihvatiti što je učinio, odnosno što je učinjeno - istina.
Međutim, pravi problem koji njega muči nije ubojstvo njegove žene, niti ono što je ona počinila, već to što se nije mogao riješiti krivice koja ga je proganjala jer nije, kako i sam kaže, ženu odveo na liječenje. Na stepenicama on svog psihijatra ponovno oslovi sa "Chuck". Međutim, mislim da on nije ponovno zaboravio istinu (to jest potisnuo je), već se hinio ponovno bolestan. A zašto? Na to ti odgovara ona njegova izjava, je li bolje umrijeti kao čovjek ili živjeti kao monstrum. Ako on prihavti istinu, prihvaća i svoju krivicu. On će živjeti kao čovjek odgovoran za ukupno četiri smrti. Zato Chucku govori o tome. I oslovljava ga sa Chuck. Jer lakše mu je da ga lobotomiziraju i da mu odstrane taj nagon/osjećaje/razum fizički i da umre/pretvori se u biljku u miru. On je vrlo priseban, međutim bira liniju manjeg otpora. To kazuje Chucku, ustaje se sam (dakle, svjestan je!) i odlazi prema liječnicima.
3. Nije mi baš bio jasan dio kada na stepenicama "Chucku" ponovno spomene Portland i Seattle. To zapravo služi isključivo kako bi gledatelji shvatili da Chuck doiusta nije stvaran i da liječnik nije prevarant (on odgovara isto, da nije iz Portlanda, već iz Seattlea, dakle ne zbunjuje se. On je doista samo igrao naučenu ulogu).
4. Svjetionik na kraju filma kao zadnji kadar. Perche? On je zapravo samo simbol te lobotomije. On potvrđuje da je Teddy ili Andrew na kraju doista podvrgnut lobotomiji i eksperimentima, međutim kako nam je nešto prije najavljeno, ne od strane liječnika sa Shuttera, već od vladinih ili kojih god liječnika. Svjetionik nije bio actual mjesto vršenja lobotomije i ostalih pokusa. On je samo na kraju stajao kao simbol Teddyjeve odluke, a to je, you are guessing, lobotomija.
Uvodni. Konvencionalni.
Nepoznati
09:16
|
0
komentari
Previše volim filmove što me navodi da ih gledam jednostavno - pogađate - previše. Počela sam ih zaboravljati, a sakupljene nulaznice iz Cinestara nekim su čudom izgubile boju. Rezultat je očaj - zaboravila sam imena nekih naslova koji su me svojedobno vjerojatno ili ne baš vjerojatno oduševili/iznevjerili. Odlučih se na evidencijski dnevnik s ponešto osobnih, jako pristranih komentara i pojašnjena ono što je mladim, neizvježbanim očima nejasno.
Moj je ukus nemoguće definirati, raznolik je i ovisi ne o mnogo čimbenika, već o apsolutno svemu što vidim, čujem i percipiram. Često se kod gledanja filmova nađem u situaciji da mi samo jedan kadar u potpunosti promijeni mišljenje, a posljedično utječe na cjelokupan dojam. Jako sam senzibilna na vizualne podražaje, shvaćam ih ekstremno subjektivno, no svoja shvaćanja mogu dostatno argumentirati. Volim zanimljivi kadar, no opet fotografska jednostavnost Kill Billa me oduševila. Volim nepretjeranu glazbenu podlogu, ali filmovi velike Grete Garbo ne bi bili niti petica bez dramatičnosti i pretjerano glasnih instrumenata. Volim boje, no opet smirenost (ne)šarenog u Changelingu, ili u nešto nekonvencionalnijem Sin Cityju je genijalna.
Volim zamršene krajeve, skrivene poruke unutar kadra, vježbanje oka i uma. Volim potresno i smireno. Volim dobru priču, ekspresivnu glumu.
Obećajem da ću biti krajnje subjektivna, nimalo nepristrana i stroga!
Moj je ukus nemoguće definirati, raznolik je i ovisi ne o mnogo čimbenika, već o apsolutno svemu što vidim, čujem i percipiram. Često se kod gledanja filmova nađem u situaciji da mi samo jedan kadar u potpunosti promijeni mišljenje, a posljedično utječe na cjelokupan dojam. Jako sam senzibilna na vizualne podražaje, shvaćam ih ekstremno subjektivno, no svoja shvaćanja mogu dostatno argumentirati. Volim zanimljivi kadar, no opet fotografska jednostavnost Kill Billa me oduševila. Volim nepretjeranu glazbenu podlogu, ali filmovi velike Grete Garbo ne bi bili niti petica bez dramatičnosti i pretjerano glasnih instrumenata. Volim boje, no opet smirenost (ne)šarenog u Changelingu, ili u nešto nekonvencionalnijem Sin Cityju je genijalna.
Volim zamršene krajeve, skrivene poruke unutar kadra, vježbanje oka i uma. Volim potresno i smireno. Volim dobru priču, ekspresivnu glumu.
Obećajem da ću biti krajnje subjektivna, nimalo nepristrana i stroga!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)